svemirska postaja, umjetni satelit prilagođen dugotrajnijemu radu i boravku ljudi u orbiti; također orbitalna postaja. Namijenjena je ponajprije provođenju raznovrsnih znanstvenih istraživanja koja provodi posada tijekom boravka na njoj. Najčešće je modularne izvedbe, sastavljena od više modula koji se zasebno lansiraju u orbitu i ondje spajaju u cjelinu. Izvedba svemirskih postaja omogućuje pristajanje svemirskih brodova ili raketoplana s ljudskom posadom, a novijih postaja i pristajanje transportnih svemirskih brodova bez posade. Opskrba energijom osigurava se s pomoću sunčanih baterija smještenih na panelima koji se zakreću kako bi što dulje bili izloženi sunčanoj svjetlosti. Znatan su dio njihova energetskoga sustava i akumulatori, koji daju energiju tijekom duljih razdoblja kada su postaje u sjeni. Stabilizacija se u prostoru najčešće provodi žiroskopski. Za promjenu orijentacije postaje su opremljene raketnim motorima. U niskim orbitama oko Zemlje, u kojima su bile postavljene sve dosadašnje postaje, znatan je utjecaj otpora najviših slojeva atmosfere, koji im postupno smanjuje brzinu i visinu leta. Zbog toga im se orbita redovito povisuje uključivanjem raketnih motora, za što se rabi raketno gorivo koje se doprema sa Zemlje. Kako se postaje dugotrajno nalaze u istom položaju prema Suncu, jedni su njihovi dijelovi izloženi zagrijavanju, dok su drugi u sjeni. Zato postaje raspolažu vlastitim sustavima za toplinsku regulaciju. Pritom rashladna tekućina optječe grijačima, a radijatori višak topline zrače u svemir. Osim temperature, za boravak ljudi potrebno je održavati stalnu cirkulaciju i kvalitetu zraka, uključivši pročišćivanje od prašine, održavanje razine kisika i optimalne vlažnosti, te apsorpciju ugljikova dioksida. Dok se zrak i voda na postaji djelomično obnavljaju, hrana se u cijelosti doprema sa Zemlje. Komunikacije prvih generacija postaja s upravljačkim centrima na Zemlji bile su izravne, preko prijamnih stanica, dok se one danas ponajprije odvijaju preko komunikacijskih satelita u stacionarnim orbitama, što omogućuje stalnu vezu. Prostori za boravak ljudi uređeni su tako da omogućuju normalan boravak i korištenje u bestežinskome stanju. Poseban je problem dugotrajnoga boravka ljudi na postajama kozmičko zračenje, osobito intenzivno tijekom elektromagnetskih oluja na Suncu, ali i gubitak kalcija iz kostiju te mišićne mase astronauta zbog dugotrajnoga bestežinskoga stanja. Kako bi se izbjegle te neželjene posljedice, postaje se opremaju posebnim spravama za vježbanje, na kojima astronauti provode znatan dio vremena. Osim toga, postaje su opremljene i komorama za izlazak u otvoreni svemir.
Prva svemirska postaja Saljut 1 lansirana je 1971. Prva generacija postaja (sovjetski → Saljut 1 do 5, američki → Skylab) imala je povremene posade, te mogućnost automatskoga režima leta bez posade. Druga je generacija postaja (Saljut 6 i 7) raspolagala dvama mjestima za prihvat svemirskih brodova, što je omogućilo da uz svemirski brod namijenjen prijevozu astronauta na postaju pristane i automatski brod za opskrbu gorivom, zrakom, vodom, hranom, opremom i instrumentima, a time i dulji boravak posade. Sovjetska postaja novije generacije → Mir mogla je prihvatiti čak šest svemirskih brodova ili modula. Od 1986., kada je lansirana, tijekom sljedećih 15 godina bila je prvo stalno naselje ljudi izvan Zemlje. Gradnja → Međunarodne svemirske postaje najveći je pothvat u povijesti svemirskih istraživanja, a na tom projektu zajednički sudjeluju svemirske agencije više zemalja (SAD, Rusija, Japan, Kanada, nekoliko europskih zemalja). Postaja se počela graditi 1998., a danas je stalno naseljena i sastoji se od 15 modula pod tlakom lansiranih sa Zemlje. God. 2011. Kina je lansirala prvu svemirsku postaju Tiangong 1, koja je 2012–13. služila kao svemirski laboratorij dvjema posadama svemirskih brodova Shenzhou 9 i 10. Planirano je da se taj projekt nastavi gradnjom velike kineske modularne svemirske postaje.
Za razliku od svemirske postaje, svemirski laboratorij namijenjen je obavljanju zaokružene skupine eksperimenata, a kako nije predviđen za obavljanje samostalnih letova, za dobivanje električne energije, orijentacije u prostoru i sl. oslanja se na sustave svemirskih brodova ili drugih postaja uz koje je priključen. Takav je primjerice bio zajednički američko-europski laboratorij Spacelab, što ga je kao istraživački modul s prostorom za rad posade u svojem teretnom prostoru nosio američki raketoplan Space Shuttle.
